Rundek u „24 minuta sa Zoranom Kesićem“: O studentima, rekama i pesmama koje traju

Darko Rundek bio je gost emisije „24 minuta sa Zoranom Kesićem“.

Otvoren je konkurs za nagradu Milan Mladenović za 2026. godinu. Pravo učešća imaju muzičari iz zemalja bivše Jugoslavije, a prijave su otvorene do 31. maja. Član žirija ove nagrade 2020. godine bio je legendarni Darko Rundek. Veliki broj mladih bendova svake godine konkuriše. Često smo skloni da se sećamo starih dobrih vremena i stare dobre muzike, između ostalog i vaše, ali novih bendova ipak ima. Ima li danas, po vašem mišljenju, nešto sveže i autentično u muzici koju prave mladi?

Sigurno da ima. Uvijek ima. Mislim da je taj konkurs veoma koristan, kao što su u naše vrijeme bile gitarijade i razni konkursi mladih bendova. Važno je da bendovi budu izloženi, da ih neko kompetentan čuje, da imaju neki odjek. Kada sam slušao prijave za 2022. godinu, bilo je veoma zanimljivih stvari. Ima puno onih koji gađaju neki radijski format pjesme od tri i pol minute, očekujući da će svi biti nekakve pop zvijezde, ali premalo onih koji traže autentičan izraz, pa prošlo, ne prošlo – kao što je i Milan radio. Ne vjerujem da je on radio po mjeri, nego da izrazi ono što mu je bitno.

Petog i šestog juna svirate dva koncerta u Luci Beograd povodom 41 godine od objavljivanja albuma „Bolero“. Je l’ moguće da je toliko prošlo?

Nije. Vrijeme je iluzija.

Zašto naziv koncerata glasi „Uz reku za reke“?

Zato što pijemo vodu iz rijeke, hladimo se njome ljeti, u njoj žive ribe koje nekad i pojedemo. Rijeke su, zapravo, krvotok prirode. Sa svim tim ekranima, uključujući i ove televizijske, i ove koje stalno vadimo iz džepa, s malim crnim ogledalima, potpuno smo zaboravili ne samo gledati oko sebe nego i osjećati prirodu koja nas okružuje, a rijeke su zapravo krvotok od kojeg sva ta priroda živi. Sudjelovao sam u dosta akcija za spašavanje rijeka. Meni se čini da ima previše mrtvog kapitala, a jedan od načina da se taj kapital zavrti jesu mini hidrocentrale. Gdje god stoji neka lova – hajmo to u mini hidrocentrale. To kao spada u obnovljive izvore energije, a realno nema neke velike računice, samo se vrti lova, a zapravo se ugrozi čitav ekosistem – životinje koje žive u rijeci, oko nje, ljude, navodnjavanje. Zato sam se nekako zauzeo, i Sanda, koja je moja žena, suradnica i partnerica u tim bitkama, da probamo spasiti neke rijeke. To nam je nekad i uspjelo. Evo, uspjelo nam je sad posljednje na Uni da zaustavimo jednu od tih mini hidrocentrala. Uspjelo je ne samo nama nego i svim tim udrugama koje su se izborile da se u Bosni i Hercegovini uopće zabrani svaka daljnja izgradnja mini hidrocentrala. Nadam se da će tako biti i u Srbiji. Balkan ima takvo bogatstvo rijeka kakvih u Europi više nema. Ljudi bi samo trebali doći i vidjeti kako prava rijeka izgleda.

Ko je Ena? Kako izgleda Ena, kome je posvećeno? Je l’ stvarno postojala neka Ena? Je l’ stvarno postojalo nešto s nekom Enom?

Ena je divna žena.

„Izađi i bori se. U ovom gradu nema mjesta za jednog od nas“.

Pesma „Šejn“ jedna je od himni mnogih protestnih šetnji ovim gradom devedesetih godina. Negde ste izjavili da niste politički aktivista, ekološki možda. Ali da li vam je drago kada vaša muzika ozvučava borbu nekih ljudi za neke ideale, pravdu ili slobodu?

Ja sam ponosan ako su moje pjesme u službi nekih borbi za pravedne i dobre ljudske ciljeve. Onda je to super, da mogu nešto priložiti.

„U nama vrijeme se mijenja i svi su opet spremni da se bore za san. U nama vrijeme se mijenja, s barikada reći ćemo ‘No pasaran’ kad bude vrijeme za to.“ A sada je vreme za to, jer, ne znam koliko pratite prilike u Srbiji, ali mladi ljudi, studenti, u proteklih godinu dana doneli su nešto našem narodu za šta smo mislili da je nemoguće. Vrlo kratka reč, četiri slova – nada. Kako vam se čini taj studentski pokret?

Ja sam fasciniran, stvarno. Meni se čini da čak ni ovi naši čuveni šezdesetosmaški pokreti… Ja sam se, recimo, deset godina kasnije rodio pa nisam mogao sudjelovati krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, kad su studenti i cijela mlada generacija krenuli graditi svijet u kojem bi stvarno željeli živjeti. A to je, mislim, danas najveće pitanje svih nas. Nekako nas vuče ova struja i niko se ne pita u kakvom bi svijetu stvarno željeli živjeti i je li to ovaj smjer kojim idemo. U svakom slučaju, ono što su učinili studenti u Srbiji moglo bi biti inspiracija mnogim mladima u svijetu jer počiva na zdravim, točnim ljudskim vrijednostima. Nevjerojatno je koliko ljudi koji su odrasli uz ekrane imaju svijest o društvenoj odgovornosti i koliko zajedno, drugarski, rade stvari koje su poštene i točne. Super.

Više pogledajte u videu na početku teksta.