Masimo o Milanu

Masimo Savić održaće koncert 22. decembra u Sava centru, a njegov dolazak u Beograd bio je odlična prilika da se u razgovoru za Long Play, povodom 15. godišnjice od smrti Milana Mladenovića (1958-1994), priseti nekih pojedinosti iz svog višegodišnjeg drugovanja sa vođom Ekatarine Velike, jedne od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih rok grupa.

„Upoznao sam se sa Milanom u mjestu Otočec Ob Krki na festivalu alternativne glazbe. Tog dana su svirali D Bojs, Katarina II, ne znam da li su tada bili Ekatarina Velika, i Dorijan Grej na kraju. Recimo bila je 1983. ili 1984. godina…Tada smo se upoznali Magi, Milan i ja…Nakon toga sam prohodao sa jednom djevojkom u Beogradu, i došao sam malo živjeti u Novi Beograd, a Milan je isto bio iz Novog Beograda, pa smo se dosta čuli i sretali. Kasnije u njihov bend je došao bubnjar iz Novog Sada (Ivan Fece) Firči sa kojim sam bio izvrstan prijatelj i često sam odlazio u Novi Sad.

Postoje tri kompozicije koje smo radi Firči, ja, (Zoran Radomirović) ‘Švaba’ i (Mitar Subotić) Rex Ilusivii, a Milan je napisao tekstove. Trebao je i Milan doći na taj sešn, ali se razbolio, pa je tekstove javljao telefonom. Poslao je te tri pjesme koje još nisu izdate. Firči ih je iskopao u Radio Novom Sadu pa ćemo vidjeti šta će biti s tim pjesmama. Ne bi bilo loše da se to pusti u opticaj, jer nije loše. Vrlo otkačenih gitara sam snimio, a jedan Rom je svirao violinu.

Kasnije je bio drugi album (1984) Ekatarine Velike, sa „torture never stops“ na početku. Tako počinje jedna pjesma Frenka Zape. Stalno sam govorio tu poštampalicu ‘torture never stops’ kad god se nešto negativno zbiva, a opet i kad je pozitivno, nije važno, bitno je da ne prestaje. Tako počinje album. Milan i Magi su me zvali da uđemo u studio i dali mi kart blanš ‘Izvoli radi što god hoćeš’. Dali su mi stvarno otvorene ruke što se tiče gitare, glasova, govora, a kasnije učestvovanja u aranžmanima. Što god sam želio to sam radio u studiju i oni su bili za to. „Hodaj“ je dvoglas i to je stvarno dobro. Nikad neću zaboraviti koncertnu promociju (drugog albuma) u SKC-u (Studentski kulturni centar) gdje sam svirao gitaru i pjevao ‘Hodaj’! To je stvarno impozantno bilo.

Kasnije smo surađivali na albumu „Disillusioned“ (1987) Reksa Ilusivija. To je bilo vrijeme kada sam u Novi Sad dolazio autobusom iz Zagreba sa pojačalom, gitarom i torbama. Ništa meni nije bilo teško! A današnji klinci bi odmah htjeli novce. Mi o tome nismo razmišljali. Bilo je bitno da nam neko da mali studio da se zezamo i to snimamo. Reks je bio sredio studio u Radio Novom Sadu i pozvao je ljude da dođu. Imati studio u Novom Sadu bio je dovoljan razlog da svi mi dođemo. Spavamo kod Reksa i improviziramo u studiju.

Tako je bila jedna čudna situacija…Reks je rekao da ima gotove pjesme. Dolazim kod Reksa doma, a on upali mašinicu i čuje se samo tup tup tup, i kaže ‘to su pjesme’. Rekoh „Suba nemoj se zezati to nema veze sa pjesmama!“ Onda smo ‘Švaba’ i ja sjeli i radili neke harmonije sa Reksom i napravili tih nekoliko pjesma. Milan je pisao tekstove.

Mi smo ljudi koji su odrastali na istoj glazbi. Jednostavno se zna, ko se bavio glazbom u osamdesetima znao je za album „My Life in the Bush of Ghousts“ (Brajana Inoa i Dejvida Birna). Ili dupli živi Pitera Gebrijela. Slušali smo istu glazbu, čitali iste knjige…mi smo post-novovalna ekipa koja je bila potpuno na istoj liniji, potpuno smo isto razmišljali. Ja sam bio domaćin u Zagrebu, a Milan i (danas pokojni bubnjar Električnog orgazma Goran Čavajda) ‘Čavke’ u Beogradu. Vrlo lijepo vrijeme.

Kada sam čuo da je Milan umro osjećao sam se grozno. Nazvao sam Dražena Vrdoljaka (danas pokojni zagrebački muzički promoter) i molio da se puste neke pjesme Milanove. On je čak pokušao pustiti, međutim tada je bilo ratno doba i nisu htjeli pustiti Milanove pjesme. Drago mi je da vidim da i danas traje njegov kult. To što je radio je jednostavno neponovljivo.

Ne vidim danas takve autore kao Milan, takvu otvorenost. Kad danas ljudi surađuju prejaki su ego tripovi. Ljudi uđu u studio i ne daju nikom drugom da uđe i nešto sa njima radi. Tada je osnovno bilo surađivati. Bukvalno smo shvaćali bratstvo i jedinstvo. Mi smo tako živjeli. Nama to nije bila parola. Mi smo tako muzicirali, tako se družili, takve su žurke bile…Prekrasno, prekrasno jedno razdoblje i ne bih ga mijenjao za ništa“.