Ane Paška za Danas: „Osjećam veliku čast što će moj Salon podržati tu veliku promjenu koja vas čeka“

Multimedijalna umetnica Ane Paška nastupiće 24. oktobra u beogradskom Dorćol Platzu, u organizaciji koncertne agencije Long Play.

U razgovoru za Danas, govorila je o povratku u Beograd, granicama između koncerta i pozorišnog performansa, važnosti spontanosti i humora u vremenu neprekidnih loših vesti, ali i o tome koliko su iskustva i osećanja ljudi u regionu sličnija nego što nam se ponekad čini.

Posle dve godine ponovo dolazite u Beograd sa „Salonom za ulepšavanje duše“. Šta se u međuvremenu promenilo u vašem životu i stvaralaštvu, a šta je ostalo isto? Da li se promenio i način na koji danas pristupate publici?

Promjena se očituje u prirodnoj nadogradnji svega onoga što sam u Beogradu ponudila prije dvije godine. Salon je u međuvremenu proputovao i dotaknuo još puno ljudi i gradova, objavila sam i svoj prvi muzički album Odadenjena u suradnji s producentskim triom Val De Beek iz Istre. Cijelo to vrijeme puno mi je draže imati fokus na onom nepromjenjivom u nama. Iz tog mjesta nastojim komunicirati s publikom, od početka svog stvaralačkog puta pa dok traje.

Vaše nastupe nazivate „KONCART“, čime već u samom nazivu spajate koncert i umetnički performans. Gde za vas prestaje muzika, a počinje pozorište, i da li uopšte imate potrebu da svoj rad smestite u neku određenu umetničku kategoriju?

Muzika prestaje tamo gdje počinje tišina, a pozorište počinje i završava u životu. Faza svrstavanja rada u umjetničke kategorije interesirala me samo iz pozicije studentice u svrhu upoznavanja s alatom, djelima drugih autora, epoha, teoretskih i praktičnih promišljanja, raznih izvedbenih tehnika i tako dalje. Onda dolazi faza zasićenja svim izvanjskim sadržajima i sugestijama i određena vrsta mentalnog i kreativnog detoksa.

Ono što je ostalo, barem u mom slučaju, jest jedan izvorni stvaralački impuls i potreba da filtriram višak svijeta kroz medij glazbe ili perfomansa i tome pristupam prilično neopterećno. Volim se igrati. I to nije ništa važno, ali je za moje zdravlje nužno.

U Beograd dolazite u trenutku u kojem su društvo, studentski protesti, političke podele i pitanje budućnosti zemlje među glavnim temama svakodnevice. Koliko pratite ono što se događa u Srbiji i da li na ovakve nastupe dolazite sa svešću o društvenom trenutku u kojem se publika nalazi?

Moram priznati da već dulje vrijeme ne pratim detalje, ne samo onoga što se događa u Srbiji, nego i u ostatku svijeta, uključujući i Hrvatsku, što ne znači da ne osjećam velike društvene turbulencije sa svih strana. S obzirom na društvene mreže i svakodnevnu suludu količinu informacija kojima smo bombardirani, meni je puno važnije zadržati mir i svjesnost o razini postojanja koja nadilazi identitete, podjele i ratove.

Naravno da sam svjesna društvenog trenutka u kojem se publika nalazi, ali ne dolazim u Beograd s namjerom da publici držim lekcije o njenoj stvarnosti. Ljudi tu stvarnost poznaju puno neposrednije od mene. Dolazim biti prisutna u susretu s ljudima i njihovim dušama. Zanimljivo mi je da je datum izvedbe dogovoren prije saznanja o izvanrednim izborima, valjda to nije bez razloga tako. Osjećam veliku čast što će moj Salon podržati tu veliku promjenu koja vas čeka i od srca vam želim da ta promjena do kraja ostane na strani ljudskosti i istinskih vrijednosti.

Kao umetnica koja dolazi iz Hrvatske, ali stvara na prostoru koji deli slična istorijska iskustva, jezik i kulturne reference, koliko vam je blisko ono kroz šta prolaze ljudi u Srbiji? Postoje li teme, strahovi ili nade koje prepoznajete kao zajedničke, bez obzira na granice i različite političke okolnosti?

Bliska mi je ljudska dimenzija svega kroz što prolazimo. Granice postoje, povijesti su složene i ne treba se pretvarati da su iskustva svih ljudi ista. Ali kada se susretnemo, vrlo brzo prepoznamo koliko toga dijelimo.

Dijelimo jezik koji nam omogućuje da se razumijemo i onda kada se ne slažemo. Dijelimo glazbu, humor, neke obiteljske rečenice, način na koji se okupljamo oko stola, ali i sposobnost da se smijemo usred problema. To su sitnice koje možda djeluju nevažno dok ih imamo, a postanu dragocjene kada shvatimo koliko nas povezuju.

Mislim da ljudi svugdje žele slične stvari: živjeti dostojanstveno, imati budućnost, voljeti i biti voljeni, da se njihov glas računa i da ne moraju stalno strahovati od onoga što dolazi. Ne mislim da bliskost znači da moramo misliti isto ili izbrisati razlike. Naprotiv, možemo se razlikovati, a ipak ostati otvoreni jedni prema drugima.

Kada dođem u Beograd i stanem pred ljude, ne doživljavam ih kao publiku iz neke druge zemlje, nego kao ljude s kojima imam mnogo zajedničkog jezika — i onog izgovorenog i onog koji se tek treba izgovoriti.

Više pročitajte OVDE.